U
suštini,ovo su autentične priče. Dakle - istinite.
Po mom skromnom mišljenju - njihovi su akteri
zavrijedili, da priče budu zabilježene i objavljene
u knjizi. I zato su tu.
Ne
bih rekao da imam neki pristup psima, osim što
volim pse i što se osjećam odgovornim prema
njima i za sve zlo koje im čine ljudi.
Na
priloženim fotografijama glavni lik knjige
"PRIČE O DJEČACIMA I PSIMA", Benni
je ispred gospodina Kujundžića i kompjutora,
na pisaćem stolu, i ispod desne ruke. Ispod
lijeve je Teo, Bennijev, dakle - pasiji sin.
Na
ovoj fotografiji nalazi se Željko, sin gospodina
Kujundžića, odnosno jedan od glavnih krivaca
za nastanak "Priče o dječacima i psima",
koji je novcem dobivenim za rođendan, umjesto
intel-ovog procesora na 450 megaherca, kupio
psa po imenu Benni.
INTERVJU
Pisac,
pjesnik i autor knjige "Priče o dječacima
i psima"
Recite
nam nešto o vama, koliko dugo se bavite psima,
a koliko književnošću?
Psima
se bavim cijeloga života. U nekoliko navrata
i psi su se bavili mnome. Iz djetinjstva nosim
ožiljke od zuba nekoliko ljutih pasa na listovima
nogu.
Prvo
sam prohodao u dvorištu porodične kuće u Gračanici,
nakon što sam se pridigao iz pužućeg stava
a držeći se za bogato krzno našega tornjaka.
Šargo je pažljivo hodao dvorištem, dok sam
nespretno trupkao uz njega. I plakao sam kad
mi iz dječije šake izmakne njegovo krzno,
pa padnem na tlo. A Šargo se zaustavi i sačeka
da se ponovo uspentram i uspravim. Tako su
učila hodati i moja braća.
Kad
sam u školi čitao o djetinjstvu Josipa Broza
i dobrom psu Polaku, činilo mi se da čitam
o samome sebi. Ali, nažalost, nisam postao
Josip Broz. Čak ni Tito... A, uvijek pomišljam
kako bi to bilo bolje nego što sam postao
pjesnik, pisac. No, šala nastranu.
Što
se tiče književnosti, rano sam počeo čitati,
već sa šest godina, jer, čitalo se u našoj
kući. Čitali su i otac i majka. Nisu to uvijek
bile knjige za djecu, pa je, kada sam već
naučio slova, intriga bila veća. To je možda
uzrokom pa sam rano počeo i pisati. Upočetku
pjesme, a kasnije, po preporuci moga nastavnika
maternjega jezika - Milorada Gligorevića,
počeo sam i voditi dnevnik. Tako sam izgrađivao
svoju potrebu da zapišem priču o prethodnom
danu.
Nisam
pisao bogzna što, ali sam održavao radnu naviku,
što je izuzetno važno u spisateljskom poslu.
Tokom školovanja, nerijetko, smetalo mi je
što rađe čitam knjige nego što učim, što sam
u stanju uz dobru knjigu ostati u kući i ne
otići na nastavu. Tako sam gomilao izostanke
koje nisam mogao opravdati, do mjere da su
u dva navrata, dok sam pohađao Gimnaziju,
bili uzrokom mojega isključenja iz škole...
Dakle,
pišem i objavljujem dugo. Ne smijem reći kad
sam objavio svoju prvu pjesmu, jer, to je
bilo 1957. godine. Prvu knjigu poezije objavio
sam u sarajevskoj Svjetlosti, 1976. godine,
a od tada, tridesetak raznih knjiga u rasponu
od poezije do proze, esejistike, publicistike...
Zastupljen sam tekstovima u udžbenicima za
osnovnu školu, ali i knjigama u programu lektire
za osnovnu školu.
Možete
li nam reći vašu E-mail adresu i adresu vaše izdavačke
kuće?
Adresa
naše izdavačke kuće je slijedeća:
NIK
"Kujundžić", 75 300 Lukavac, Trg
grada Bremen bb, Bosna i Hercegovina
Psi
mi znače puno više nego što sam to u mogućnosti
kazati. Pokušavajući razumjeti sopstveni odnos
prema psima, napisao sam pjesmu PSETANCE,
koja je objavljena u mojoj knjizi pjesama
za djecu: MUŠKE, ŽENSKE I DRUGE PJESME.
Obradovalo
me što su djeca dobro primila pjesmu, pa i
ovaj put, rado je navodim u cjelini:
I,
mada ga nismo zvali, / išao je pored nas.
/ Dali smo mu malo hljeba. / Da poraste mali
pas. // Na kraju rekosmo: / Ne dirajte kuče
naše. / Dok stojimo, gleda nas / i repićem
maše. // Kad trčimo, ono juri, / sve brže
i brže. / Kad stanemo, u nas zuri. / Nagoni
ga drže. // I, mada sam dobro star, / ipak
ne znam jednu stvar: /Šta li je učinilo, /
pa nas je osvojilo? / I, šta smo učinili,
/ pa smo ga osvojili? // Naša ljubav dugo
traje. / Ko će znati šta je.
No,
kako kažem, riječ je o životinjama i prirodi
uopće u mome životu. Tako sam napisao knjigu
PJESME O PTICAMA, koja je uvrštena u program
lektire za učenike osnovnih škola u Federaciji
BiH. Ali i knjige: PJESME O CVIJEĆU i PJESME
O DRVEĆU.
U
cjelini slike, pas nije sam. Tu je i čovjek...
Da,
u mome životu nije samo riječ o psima. Riječ
je o životinjama i Životu uopće. Čovjek je,
definitivno, ugrožavajući biljni i životinjski
svijet - ugrozio sebe i svoju poziciju učinio
nemogućom.
Znate,
duboko vjerujem, kako su tačne i nisu samo
puke metafore one biblijske prema kojima su
ljudi živjeli dugo, puno duže nego danas:
I poživje Adam 130 godina, i rodi sina po
obličju svojemu, kao što je on, a nadjenu
mu ime Sit. A rodiv Sita poživje Adam osamstotina
godina, rađajući sinove i kćeri. Tako poživje
Adam svega 930 godina i umrije. A Sit poživje
105 godina, a rodi Enosa..., jer, u svojim
počecima čovjek je mogao opstati samo sasvim
usklađen sa prirodom. A Bog je, stvarajući
čovjeka, stvorio i sve što je potrebno za
njegov zdrav i dug život.
Čovjek
ima zubalo i probavni trakt biljojeda, a ponaša
se kao mesožder. Ali, po mojem najdubljem
uvjerenju, najcrnja je stvar sadržana u u
sentenci: Čovjek je ono što jede. A šta to
znači, ako čovjek jede meso mrtvih životinja?!
Sada se to pomjerilo u smjeru: Čovjek je ono
što ga jede. A šta to znači? Znači li to da
će čovjeka pojesti mrtve životinje?!
Možda
treba razmisliti! Jer, čovjek proizvodi milijarde
života koje nehumano likvidira (Bože sačuvaj,
kao da postoji i humano ubijanje!!!) a samo
kako bi jeo njihovo mrtvo tijelo. Tako je
proizveo lude krave. Iz SAD javljaju, da se
sa ludim kravama širi i ljudsko ludilo! Zapadnoeuropske
zemlje su odavno već sebi napravile strašne
poremećaje u genetskom nivou, jer su sebi
dopustile luksuz da se hrane mesom koje je
dobijeno hormonskim podsticanjem i ubrzavanjem
uzgoja i tova životinja.
Razumljivo
i u svezi je: ishrana je promijenila čovjekovu
prirodu i nakon što se radi hrane okrenuo
protiv životinja, čovjek se okrenuo i protiv
drugoga čovjeka, a tako i sam protiv sebe.
Veoma
držim do suštine plemenite i istrajne borbe
koju vode pripadnici i simpatizeri udruge
Prijatelji životinja u Hrvatskoj. Na njihovoj
sam strani i želim nam svaku sreću i uspjeh.
Znači,
čovjek je taj koji remeti prirodni red.
Pogledajte,
molim vas, ako je pas jedna od najduže pripitomljenih
životinja u čovjekovoj blizini, pas je nesumnjivo
bolji od bilo kojega čovjeka, jer mu ostaje
odan i u trenutku, kada ljudi kao šintori
idu da odstrijele višak životinja na gradskim
ulicama.
Čovjek
je neodgovoran do bezumlja. Pogledajte samo
licemjerne priče lovačkih udruga i lovaca!
Oni, kao štite prirodu i rijetke vrste! Naravno,
nakon što su bezumnim i bezobirnim odstrijelom
te vrste učinili rijetkima!
Pogledajte
ljude koji nose skupe krznene bunde koje su
napravljene od kože nekoliko stotina života
malih, dragih, inetligentnih životinjica kakve
su činčile! Još se nadmeno drže! Oni imaju
novaca da skupo plate toliko života i toliko
smrti!
A,
ipak, šta je sa pristupom psima?
Ne
bih rekao da imam neki pristup psima, osim
što volim pse i što se osjećam odgovornim
prema njima i za sve zlo koje im čine ljudi.
Znate,
pamtim puno ljudi. Ali, jedna od najdražih
slika koju nosim cijeloga života je slika
mojega, bijelog i čupavog psića Mede, o kojem
imam priču u pomenutoj knjizi.
Medo
je bijeli, razigrani oblačić koji prelazi
preko svake vedrine moga ljudskoga neba tokom
cijeloga života. Toliko dobrote i bezazlenosti,
mimo njega nisam u životu upoznao... Tužan
sam što nije živ, što ne živi duže od mene.
Nadam
se da njegov život i njegovu sjajnu energiju
produžava moja priča o njemu. Ustvari, tu
energiju evo, pronosim i svojim životom...
Čini
mi se se, vaša knjiga, iako objavljena 2000. godine,
seže daleko prije?
U
pravu ste. Moja knjiga PRIČE O DJEČACIMA I
PSIMA, stvarnosno je zasnovana i u preko 90%
svoga obujma je faktografska.
Ona
donosi istinite priče o dječacima i psima
iz moga života, ali i psima iz života moga
sina Željka, koji je svojom ljubavlju prema
psima pomogao, pa i moja ljubav osnažena opstaje
neprekinuta u mojih 55 godina života.
Pas
Benni, tibetanski španijel kojega je kupio
moj sin, uistinu je spiritus movens - duh
pokretač nastajanja i pisanja te knjige.
Taj
mali, pametni, dobri stvor je sjajan generator
pozitivne energije u našoj kući i porodici.
Život nije jednostavan. Vremena su teška.
Postoje problemi, poteškoće i brige.
Ali,
sve nedaće svijeta su beznačajne spram ljubavi
koju isijavaju Bennijeve dobre oči, spram
titranja njegovoga prekrasnog, kitnjastog
repa dok vas gleda. Vratimo se doma natmureni,
umorni, opterećeni, a Benni čeka u hodniku
i čovjek od njegove dobrote naprosto sine
u duši.
Kako
se Vi , zapravo, odnosite prema psima?
Pse,
naprosto volim i ničemu ih ne učim.
Nisam
pristalica klasične dresure, mada znam koliko
je nužna u nekim situacijama, posebice kad
je riječ o krupnim i snažnim životinjama koje
su bez dresure nepredvidive i opasne za ljude
u svojoj blizini.
Naši
psići, tek, znaju šta znači riječ: ne! Sve
drugo je beskrajno nadmudrivanje i tako neprekidna
igra i komunikacija među nama, koja potvrđuje
da se obostrano volimo.
Naš
Benni je pravi pas. Benni nije igračka. Benni
ima ličnost i karakter. Ne možete ga maltretirati,
on će se suprotstaviti. Ne trebate ga dirati,
ako je dremljiv. Pet puta će vam liznuti ruku
koju ne biste trebali više stavljati na njega.
Tako vas upozorava. Ako ipak produžite, on
će zarežati. Ako budete uporni, on će vas
ugristi.
Baš,
kao što biste uradili i sami prema nekoj dosadnoj
zunzari koje se ne možete drugačije osloboditi.
Događalo se da ga uštinem makazama dok mu
siječem nokte. Benni zaskiči, ali mi samo
lizne ruku i traži da ga oslobodim. I, oslobodim
ga. Poslije mu uzmem šapu i govorim mu polako,
da ću biti pažljiv, da ga neću uštinuti. Malo
mu pušem u šapu i njegov pogled mi kaže, da
mi opet vjeruje.
Benni
je sjajan. Uči me mjeri postupanja prema ljudima.
Ali, uvjerio sam se, da su ljudi samo iznimno
u stanju zaslužiti takvo uvažavanje i mjeru.
Pas
je uvijek korektan. Ljudi samo iznimno. Iako,
je li: čovjek je biće mjere ili bi barem to
trebao biti!?!
Danas
uz Bennija, sa vama živi i njegov sin Teo. Možete
li nam reći nešto više o njima?
Benni
se pario sa kujicom Ninom, tibetanskom španijelkom
iz susjedstva, i mi smo dobili štene.
To
je njegov sin Teo. Još jedan krasan pas. Drugačije
naravi, nego Benni. Živ, vrlo živ. Naizgled
prgav, ali kako je njegovo režanje i rondanje
mahom bezrazložno, jer mu ne odgovaramo na
njegov prgavi način, ni Benni ni mi ukućani,
to mu je postalo neka vrsta šarma, karakterističnog
nastupanja i komuniciranja sa okruženjem.
Pošto
mu nije odgovoreno prgavošću, on nikad nikoga
nije ugrizao. Režanje i rondanje je naprosto
način njegove pasije prirode u komunikaciji
sa okruženjem i mi to gledamo kao njegovu
smiješnu osobinu, jer je bezrazložno.
U
suštini, i Teo je to shvatio.
A
Tea smo kao štene zadržali, jer nismo imali
povjerenja ni u koga kome bismo ga mogli dati.
Sada ne znamo, kako bismo bez njega, kao ni
da li bi on mogao bez nas i Bennija, ili Benni
bez njega. Oni se toliko džaveljaju da su
postali kao jedan.
Teo
ne dopušta da neko zovne Bennija. Dođe prije
nego Benni. Tako se bori za pažnju i nježnost
do koje mu je stalo, ali i pokazuje ljubomoru.
Zato nastojimo istodobno milovati obojicu,
jer, ako prihvatimo Teovu nametljivost, za
kratko vrijeme vidimo da je Benni jako tužan,
jer je zapostavljen a kako nije nasrtljiv
- ne zna ni braniti ni uzeti ono što smatra
da mu pripada - naša pažnja.
Ustvari,
Benni je prethodno tri i pol godine živio
sam sa nama i nije imao potrebu izgrađivati
način borbe za pažnju i nježnost. On je naprosto
bio pažen i mažen. Dakle, baš kao dobri ljudi.
Ali,
čovjeku je najbolji dokaz da je dobar, ako
ga voli njegov pas.
I
o tome sam napisao pjesmu za djecu, jer, kao
što volim pse, tako rado pišem za djecu. Čak
duži ciklus, ustvari manju knjigu naslovljenu:
PASIJE PJESME. A pjesma koju pominjem - PASIJA
PJESMA ili ASILUK, glasi:
Kad
su ljudi asije* /rade stvari pasije. / Dok
gluposti ređaju, / oni i pse vrijeđaju. //
Jer, psi pasja posla rade / kad niko ne znade.
/ I, psi ljude puste kraju, / samo rade to
što znaju. // Čuo sam i starije / da prave
svinjarije. /A to dvoje kad se spoji / pas
sa svinjom dobro stoji! // Pas i svinja dva
su stvora, / ni bolja ni gora. / Oni nisu
asije i ne rade pasije. / Čak ni svinje starije,
/ ne prave svinjarije. // Kad je čovjek asija
/ narav mu je pasija. / Tada pravi štetu /
sebi i svijetu. / Kad je čovjek hinja, / tad
je bolja svinja. / Svinja mora paziti! /Može
je zaraziti! / Tek, igre su dječije, / baš
stvari čovječije!
(
*asija, riječ tur. porijekla, a označava osobu
koja se osilila jer je sita, pijana, imućna,
a nije navikla na to, pa se skorojevićki ponaša.
**hinja, riječ tur. porijekla a označava neiskrenu,
podlu osobu.)
Vaša
knjiga PRIČE O DJEČACIMA I PSIMA objavljena je
samo u Bosni i Hercegovini?
Da.
Priče o dječacima i psima, objavljene su samo
u Bosni i Hercegovini i mada su izvrsno primljene
kod čitatelja, djece i odraslih podjednako,
kao i od književne kritike koja priče tretira
kao zanimljivo komponiran roman - nisu otišle
dalje.
To
sa knjigom je sasvim isto, kao i sa našim
odnosom prema psima i životinjama, prema djeci
uostalom. Rijetko smo iskreni u svojoj ljubavi.
Životinje ubijamo, pse takođe. Djecu lažemo.
Politički kompromisi su toliko natrpali ruksake
naše djece knjigama da se djeci krivi kičma
u trenutku, kad djeca u svijetu prestaju nositi
knjige u školu, kada se sve više drži do slobodnoga
odgoja.
Nisam
baš praktičan. Vidim oko sebe ljude koji se
dobro snalaze. Uspostavljaju veze, jedni drugima
prave prijevode knjiga i objavljuju ih, a
onda se iz zemlje u zemlju posjećuju, promoviraju.
Nerijetko,
to su tanka, neinventivna i jadna ostvarenja
koja u prijevodu zbunjuju ljude, jer se ne
vidi razlog za njihovo prevođenje.
Tako
širimo i neadkvetnu sliku o književnoj produkciji,
a kulturama pravimo štetu. Jer, prevedeno
djelo - referenca je - certifikat za kvalitet!
Potom, izdijeljeni interesima i granicama,
onemogućili smo čitanje moje knjige i u, npr.
Republici srpskoj. Nepoželjna je, jer nije
tiskana ćiriličnim pismom!
Osim
toga, postoji i niz drugih banalnih razloga,
a mi smo jezički srodni narodi i međusobno
uvjetovane kulture.
Svako
od nas ko se izdvoji, osiromašen je u sebi
barem za drugo dvoje koji su ga u značajnoj
mjeri artikulirali prisustvom svoga bića.
Govorim
to, pokušavajući kulturologijski razumijevati
sliku, a ne zalagati se za prevođenje svojih
knjiga i učešće u kulturnoj razmjeni - ako
to ne zaslužuju. No, nemamo ni instancu koja
bi izvršila odabir, vrednovanje...
Svojevremeno,
u prvom susretu sa Bennijem, imali ste nedoumice
oko njegovoga porijekla, rase?
Da.
Krupne i velike nedoumice.
Bennija
je u Bijeljini kupio moj sin Željko plativši
ga novcem, koji je kao dječak prikupljao da
bi kupio bolji, Intel-ov procesor za svoj
kompjutor.
Vidio
je Bennija u jednom zoo-butiku i nije odolio.
Zaboravio je procesor. Kupio je štene za koje
mu je rečeno da je pekinezer.
Pošto
rado zagledam pse, vidio sam da to nije pekinezer
ili pekinški psić. Počeli smo raspravljati
i nagađati. Kad bi imao uspravljene uši, bio
bi malo krupniji nego chiuaua, jer ima krasno
vučije uho i skoro istu njuškicu. Rep, također,
drži kao chiuaua, taj prekrasni, hrabri, mali
pas.
A
onda sam, kod mojega dragoga prijatelja iz
djetinjstva, inače doktora veterine, razgledajući
izvrsnu njemačku enciklopediju o psima, naprosto
naišao na: Bennijevu fotografiju!
Bio
je To Benni 1/1. Bio sam zapanjen. Bilo je
to u času, kad je moj prijatelj Aziz Maglajlija,
alias Bakir - liječio Bennija od teškoga viroznoga
proljeva.
Zbog
te bolesti, Benni je zauvijek ostao veoma
nježnoga zdravlja. Počne povraćati i dehidrira
za petnaestak sati. Tada ga moj prijatelj
Bakir vraća u život infuzijom...
to
se u ovih pet Bennijevih godina dogodilo 6
do 7 puta. Dovoljno je da se samo nekoliko
sati na njega zalijepi krpelj i Benni bi mogao
uginuti da nije moga, dragoga prijatelja Bakira,
koji, osim što je vrstan doktor veterine,
veoma voli životinje.
Kažete:
rado pišete za djecu. Zašto?
Čini
se da je sasvim u pitanju isti poriv: ljubav
prema životinjama i prema djeci.
U
najboljem smislu, kod djece ćemo posve jednostavno
identificirati bezbroj osobina koje uočavamo
kod dragih životinja. Stareći, čovjek se oneprirođuje
i napušta svoju pravu narav, za račun stečenih,
nerijetko veoma sebičnih i ružnih navika.
Pišući,
djeci se obraćam s potpunim povjerenjem da
mogu biti iskren i jednostavan i da će to
djeca ne samo razumjeti, već i tako prihvatiti
i znati cijeniti.
Djeca
ne vole glumatanja i infantilnosti kojima
pribjegavaju slabi pisci. Djeca se toga, ustvari,
groze. Tome se odlično podsmijevaju. Tako,
oslanjajući se na djecu, oslanjam se na budućnost
u kojoj bi, zahvaljujući mojim tekstovima,
mogla i u drugim ljudima živjeti sjajna pozitivna
energija mojega psića Mede, Bennija, Tea,
Campija i drugih pasa, zbog čijih dobrih priroda
i sudbina uvijek mogu zaplakati od tuge.
Djeca
su sjajna.
Dođem
u školu, kako bih kao pisac iz lektire djeci
priredio književni čas. Povedem Bennija kako
bih ilustrirao moje priče o dječacima i psima
i napravimo urnebes!
Kakav
ja kao pisac i kakva lektira i književni čas,
kakvi bakrači!
Djeca
više vole Bennija nego cijelu školu!
Potpuno
ih razumijem.
Zato
rado pišem za djecu i nastojim im pomoći da
ostanu to što jesu: djeca, ili - najbolji
dio ovoga svijeta.
Sadržaj
ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja
njenog autora.
Kako
hraniti svog psa ?
Sasvim
sigurno ste se više puta zatekli u situaciji da shvatite da psi danas sve kraće
žive i sve češće umiru od kancerogenih bolesti izazvanih korištenjem umjetne hrane
za pse. Da li biste željeli da i vaš pas završi tako? Možete li mu pomoći da živi
sretno i dugo? Koja vrsta ishrane je najpogodnija da biste to postigli?