Dobrobit životinja, a što je to?




Naš prošlomjesečni osvrt o lažnoj brizi o napuštenim životinjama, potaknuo je mnoge da nam se jave.


S svakim novim razgovorom saznali smo sve više o novcu, ljudskoj pohlepi, licemjerju, laži, neistinama, podobnim i nepodobnim udrugama, stanju u zagrebačkom šinteraju, azilu u Dumovcu, načinu na koji se ubijaju napušteni psi, novinarima, koji su premješteni u druge redakcije, samo zato jer nisu željeli krivotvoriti istinu o napuštenim psima.


Zgroženi tom pravom istinom o silnoj brizi za napuštene životinje u našoj zemlji, odlučili smo nešto i poduzeti, te nizom članaka priloga i intervjua svekolikoj javnosti pružiti priliku da sazna i cijeli niz detalja o kojim se u strogo kontroliranim hrvatskim mediji ne smije, ni govoriti, ni pisati.


Naravno da u vezi svega toga treba postaviti i cijeli niz pitanja poput: Hoće li sve to pomoći napuštenim životinjama ? Hoće li ih prestati ubijati ? Hoće li prestati zarađivati na njihovim patnjama i boli ? Da li će pravi krivci ikad priznati svoju krivnju ? Mogu li se ti ljudi ili te zvijeri, bar na trenutak posramiti sami sebe i svega onog što čine ? Može li nam objavljivanje, te brižno skrivene istine, donijeti iste one nevolje, koje su pretrpjeli i novinari, koji nisu, ni mogli, ni željeli krivotvoriti istinu i uljepšati stvarnost.

                                                           

Piše: Nenad Grbac


Brinemo li se o napuštenim životinjama ?    

    

Toliko puta spominjana briga o napuštenim i odbačenim životinjama u našoj zemlji pretvorila se doslovno u vlastito ruglo, iza kojeg se u najvećem broju slučajeva skrivaju samo ljudska okrutnost, pohlepa, licemjerje, laž, neistina, te kojekakvi interesi.


U svemu tome najgore prolaze upravo oni kojima bi takva navodna briga trebala najviše pomoći - jadne napuštene i odbačene životinje.


Naravno da se takva okrutna stvarnost brižno sakriva od javnosti. Običnim ljudima i ljubiteljima životinja putem podobnih i pravovjernih medija, nudi se samo krivotvorena istina i uljepšana stvarnost.


Sve to lako je objasniti time da oni koji su odgovorni za sva ta događanja svjesni činjenice, da bi prava istina o događajima vezanim uz navodnu briga o napuštenim i odbačenim životinjama, u svakom normalnom građaninu ove zemlje bez obzira voli li životinje ili ne, izazvala samo mučninu, bijes i ogorčenje.


Te da sve to ne bi dugo potrajalo, odnosno da nakon svega toga oni sami ne bi više mogli raditi sve ovo što danas zaklonjeni od očiju javnosti, legalno i u skladu s zakonima, koje su sami predložili, napisali i usvojili rade.


Zašto je to tako ?    


Kad bi vam rekli da su ljudi, koji provode takvu navodnu brigu o napuštenim životinjama, bolesni, izopćeni i okrutni ljudi, koji uživaju u tom mućenju lagali bi smo vas. Iako naravno i toga ima.

Sve to događa se ipak i ponajprije samo zbog novca ili točnije pohlepe za novcem, koji se takvim okrutnim postupanjem, može zaraditi.


Žalosno je, no istinito da je novac jedan od najvažnijih faktora, koji naše hrvatske političare, veterinare, šintere i podobne zaštitare, tjera da budu zločinci, krvnici, licemjeri i kradljivci.

Ljudi koji napuštenim i odbačenim životinjama ne pomažu, nego otimaju.     


Koliko novaca je u igri ?        


Količina novaca koja se vrti oko napuštenih i odbačenih životinja, te kućnih ljubimaca uopće, nevjerojatna je ukoliko je gledate iz perspektive, bilo koga tko živi od prosječne plače ili mirovine u ovoj zemlji.


Ukoliko možemo vjerovati statistici koja kaže da u hrvatskoj ima oko 400,000 pasa, te da svaki od vlasnika tih pasa na njihovu ishranu potroši otprilike oko 60 eura, lako je izračunati da je ukupna mjesečna zarada onih koji prodaju tu hranu 24.000.000 eura. Slovima 24 milijuna eura.


Samim tim jasno je da se samo od prodaje hrane za kućne ljubimce, godišnje u našoj zemlji zaradi čak 288.000.000 eura. Slovima 288 milijuna eura.


Ukoliko tih 400 000 pasa, pomnožite sa 20 eura, koliko prosječno košta cijepljenje psa protiv bjesnoće, lako ćete ustanoviti da hrvatski veterinari godišnje samo na cijepljenju protiv bjesnoće, zarade ni više ni manje nego 8.000.000 eura. Slovima 8 milijuna eura.


Mikročipiranje, sterilizacija, te drugi zahvati, istina je godišnje donose nešto manje novaca od cijepljenja protiv bjesnoće, no sve zajedno ti zahvati uvelike premašuju svotu, koja se godišnje zaradi na cijepljenju protiv bjesnoće.


Posebna priča je novac, koji se u svrhu navodnog zbrinjavanja napuštenih životinja izdvaja iz proračuna lokalnih zajednica.


Podaci o količini novca kojim građani ove zemlje financiraju ubijanje i maltretiranje napuštenih i odbačenih životinja nije nam nažalost poznat, no pouzdano znamo da je grad Zagreb u svega nekoliko godina, u gradsko ruglo od Azila u Dumovcu uložio više od 4.000.000 eura, te da se taj isti azil godišnje potpomaže s čak 2.500.000 kuna.


Da porezni obveznici u koncentracioni logor, oprostite gradski šinteraj u Zagrebu, godišnje ulože 1.800.000 kn.


Da pojedine podobne i podatne udruge za navodnu zaštitu životinja, iste te porezne obveznike, godišnje koštaju i do 800.000 kn


A znate li što je najgore ? To što je sve to tek maleni dio novaca, koji se vrte u igri zvanoj "briga o napuštenim i odbačenim životinjama".


Što bi ste sve uradili za taj novac ?


Ne znam kako sve to vama izgleda, no mene su sve te brojke uistinu impresionirale i stoga ne mogu da vam ne postavim slijedeće pitanje


Kad bi vam netko ponudio toliko novaca da li bi ste:    


a) Ubijali napuštene pse, kako taj novac ne biste morali dijeliti s njima ?      

  

b) Šutjeli o svemu što se događa i odano služili onom tko vam je taj novac uplatio?    


c) Predložili neki novi Zakon o zaštiti životinja, koji će vam naravno omogućiti novu još veću zaradu na patnjama napuštenih životinja ?


d) Tvrdili da se brinete o stotinama ili tisućama pasa, bez obzira što zapravo imate samo jednog ili svega nekoliko pasa ?


e) Prodali dušu nečastivom i zažmirili da ne gledate patnje onih kojim bi zapravo trebali pomagati.

Ukoliko ste na sva postavljena pitanja odgovorili "NE", tad se s punim pravom možete nazvati ljubiteljem životinja.


Ukoliko ste na samo jedno od postavljenih pitanja odgovorili riječju "DA", tad mi zaista nije jasno što to vi uopće tražite na ovoj stranici ili ovom portalu.


Ukoliko ste na većinu od postavljenih pitanja odgovorili riječju "DA", tad bi bilo dobro da razmislite o tome da se učlanite u "Udrugu prijatelja životinja i homoseksualaca", ili "Udrugu Helenina arka",.


Imena predloženih udruga naravno nisu točna, no bilo tko s imalo pameti i morala brzo će shvatiti o kojim udrugama se radi.


Ukoliko ste na sva od postavljenih pitanja odgovorili riječju "DA", vrijeme je da razmislite o slijedećim koracima


a)     Upišite se na veterinarski fakultet,


b)     Podnesite zahtjev za zapošljavanje u gradskom šinteraju, azilu ili Uredu za poljoprivredu i šumarstvo,


c)     c) Osnujte svoju udrugu, budite podobni, ne pomažite nikom i spokojno trošite novac poreznih obveznika


d)     d) Učlanite se u neku od ranije navedenih udruga, smijenite Kuku Lomana i Pelenu Cink, unaprijedite njihov posao i uživajte u izobilju.


Posebna napomena:


Navedena imena u ovom odlomku, naravno nisu točna, no uz malo razmišljanja brzo ćete shvatiti o kome se radi


Tko od svega toga ima najviše koristi ?


Žalosno je, no istinito da od takvog tragičnog postupanja prema napuštenim psima, malverzacija s novcem poreznih obveznika, najviše koristi imaju upravo oni koji bi im trebali i najviše pomagati - hrvatski veterinari.


No, to zapravo i nije toliko veliko iznenađenje, ukoliko se prisjetimo da su najveće zloćine u zloglasnom njemačkom koncentracionom logoru Auschwitzu radili upravo oni od kojih bi svatko normalan očekivao da tim ljudima pomognu - njemački liječnici.


Usporedba koncentracionog logora Auschwitza i zagrebačkog šinteraja ili gradskog azila u Dumovcu, nipošto nije slučajna.


Zašto oni to rade    

     

Nekad je biti veterinar značilo samo pomagati i liječiti životinje.


Danas su veterinari prije svega vrlo utjecajna skupina i biznismeni, koje ne zanimaju, ni bilo čije patnje, ni moralne norme, već jedino i isključivo novac.


Njihovo zvanje omogućilo im je monopol na određen djelatnosti u kojim se može zaraditi mnogo novaca i normalno je da oni to koriste.


Više o snazi tog takozvanog veterinarskog lobija, reći će vam i slijedeći podatci:


Sve političke odluke vezane uz životinje donose se u Uredu za veterinu, koji je sastavni dio Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva. Pročelnik tog ureda je naravno HDZ-ov veterinar Mate Brstilo.


Nakon Brstila doći će netko drugi, no i on će naravno biti veterinar. Zanimljivo je napomenuti i to da gotovo svaka politička stranka u hrvatskoj ima svog veterinara, koji naravno uvijek zastupa samo interese lobija, kojem pripada.


Logično je i to da ti i takvi tipovi uz podršku šintera i podobnih udruga, sami pišu, predlažu i izglasavaju, Zakone o zaštiti životinja, koji samo njima služe i odgovaraju.


Veterinari naravno imaju i monopol na kontrolu prehrambenih namirnica, čime su najmanje zadovoljni oni koji bi te namirnice trebali proizvoditi i koji već godinama stenju pod teškom veterinarskom čizmom - hrvatski seljaci. Onako usput dodati ćemo da je pročelnik Mate Brstilo, već jednom bio smijenjen zbog malverzacija.


Što se same situacije s kućnim ljubimcima, tiče tu je veterinarski monopol još jači. Veterinari tu doslovno upravljaju svime.


Da bi smo vam to objasnili navesti ćemo vam i slijedeće primjere:


Jedini i isključivi koncesionar Gradskog azila i šiteraja, te ujedno i najodgovorniji za sve zloćine nad napuštenim životinjama, koji se tamo događaju je veterinarska stanica Zagreb. Privatna tvrtka u vlasništvu nekolicine Zagrebačkih veterinara.


Glavni menadžer najvećeg uvoznika pseće hrane u Hrvatskoj, po zanimanju je naravno veterinar.

Vlasnik najveće tvrtke koja se u našoj zemlji bavi uvozom kozmetike i potrepština za pse, po zanimanju je također veterinar.


Vlasnik najvećeg trgovačkog lanca za prodaju pseće hrane i potrepština, po zanimanju je isto tako veterinar.


Da ne nabrajam dalje reći ću vam da je čak i Predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, po zanimanju veterinar. Te da su od 8 članova upravnog odbora tog istog saveza, čak šestorica veterinari.


No, da bi shvatili koliko je sve to značajno, predlažem da se ponovno vratite na odlomak "Koliko je novaca u igri"      


Jesu li veterinari jedini krivci ?


Zanimljivo je i to da je većina tih novoosnovanih udruga, zajedno s nekoliko starih, odmah počela uzorno surađivati s veterinarima.


Čim su primili prve uplate novca poreznih obveznika, odmah su zaboravili na napuštene životinje. Odmah su zaboravili činjenicu, da se psi u kojekakvim šinterajima i azilima drže u groznim uvjetima i masovno ubijaju.


Jedini uvjet koji su veterinari postavili pred njih kako bi i dalje primali novac poreznih obveznika, bio je da odmah zatvore oči, ne gledaju patnju napuštenih, te svojim istupima u javnosti i dalje zavaravaju naivne i neupućene porezne obveznike.


Jer to je zapravo jedini način, kako bi jedni i drugi i dalje mirno i bez savjesti mogli nastaviti krasti novac iz državnog ili gradskog proračuna.


No članovi nekih udruga nisu mogli ili željeli pristati na te velikodušne uvjete.


Nisu željeli zatvoriti oči i ne gledati patnje napuštenih.


Nisu željeli šutjeti o tome, kako se zapravo postupa s napuštenim životinjama i nisu mogli lagati javnosti da se te napuštene životinje ne ubija.


Nisu mogli krasti i otimati od onih kojima treba pomagati.


A sve to dovelo je do toga da su veterinari, udruge za zaštitu životinja podijelili na dvije skupine: Poslušni i podobni te neposlušni i nepodobni


Što rade "podobne udruge" ?      


Podobne udruge i dalje surađuju s veterinarima, zatvaraju oči pred patnjama napuštenih, izglasavaju nove sve gluplje zakone o zaštiti životinja, te na svoje bankovne račune svaki mjesec primaju sve veće uplate.

 

Silnu ljubav prema životinjama zamijenili su novcem i suradnjom s veterinarima.


S vremenom te udruge su se i "profesionalizirale", te sav novac namijenjen napuštenim životinjama, uplaćuju same sebi u obliku mjesečnih plaća i kojekakvih davanja.


Njihova briga o životinjama samo je paravan za unosne poslove, te takve udruge u pravilu, ni nemaju, ni ne udomljuju napuštene pse.


Naravno sve to neće ih spriječiti da svoje prihode ne uvećaju i prilozima naivnih građana, kojekakvim škrabicama, te preprodajom hrane koju im građani poklanjaju kako bi pomogli napuštenim psima.


Oni snalažljiviji povezat će se i s inozemnim udrugama, koje će im ne znajući o kakvim ljudima se radi također donirati nešto novaca ili prikupiti nešto hrane za pse. Najveći problem suradnje s takvim stranim udrugama, zapravo je to što stranci nisu naivni poput hrvatskih građana, te će vrlo brzo shvatiti s kim zapravo imaju posla. Navodno da su baš iz takvih razloga neke podobne udruge izbačene iz svih stranih saveza udruga u koji su se prijavile.


Naravno takvim podobnim udrugama vrata potkupljivih i korumpiranih Hrvatskih medija širom su otvorena, kako bi javnost stekla utisak da oni zaista nešto i rade.


Najistaknutiji predstavnici takvih podobnih, a lažnih udruga za zaštitu životinja odazivaju se na slijedeća imena: "Prijatelji životinja", "Noina arka" i fantomski savez udruga grada Zagreba "SUZA", u kojem se zapravo nalaze samo dvije udruge i nekoliko pohlepnih pojedinaca.


Što rade "nepodobne udruge" ?       


Nepodobne udruge veterinarima naravno nisu po volji, te ih na svaki mogući način šikaniraju, maltretiraju i onemogućuju u radu ili iznošenju prave istine o postupanju s napuštenim životinjama u javnost.


Da bi ih što više izopačili ili onemogućili u djelovanju nije im dopušten ulazak u institucije ili kojekakve odbore. Jedno vrijeme zabranjen im je i ulazak u šinteraj. (U gradski azil ionako ne smije nitko osim veterinara i nekolicine pravovjernih i podobnih).


Uskraćena su im bilo kakva davanja, prepuštene su same sebi.


Njihovi bankovni računi su prazni, te svakodnevno moraju razmišljati o tome kako da nahrane životinje o kojim se brinu.


No ono najvažnije je to da te udruge za razliku od velike većine podobnih pravovjernih udruga i dalje sakupljaju i udomljavaju napuštene životinje.


Svrha tih udruga i dalje je pomoć, a ne krađa.


Svoje nepristajanje na veterinarske uvjete platile su izopačenjem, bijedom i siromaštvom, no savjest im je čista.


Što to rade mediji i čemu služi uljepšavanje stvarnosti?   

    

Kao što sam već napomenuo, da bi cijela ta krađa što duže trajala važno je da naivni porezni obveznici, nikad ne saznaju što se zapravo zbiva s njihovim novcem i u čijim džepovima on završava.


Da bi se to postiglo potrebno je kontrolirati lako potkupljive i korumpirane hrvatske medije, te tako stvoriti lažnu i neistinitu sliku tobožnje brige o napuštenim životinjama.


Iz tog razloga u hrvatskim medijima uvijek su prisutni samo veterinari ili vijesti koje plasiraju podobne udruge.


Nepodobnima, poštenima, ili onima predugog jezika ulaz je trajno zabranjen.

Zanimljivo je i to da su nepodobne udruge nekoliko puta uspijele razbiti medijsku blokadu na koju su osuđene, no da su svi takvi slučajevi riješeni na slijedeći način: novinari koji su se usudili napisati nešto što se gospodi u ministarstvu ili veterinarskim moćnicima nije dopalo, preko noći bi bili premješteni u drugu redakciju.


Naravno uvijek u onu koja nema nikakvih dodirnih točaka sa psima, životinjama, udrugama, šinterajom ili gradskim azilom.


Nasuprot tome svaki Bandićev posjet, gradskom šinteraju ili svaka priglupa akcija u kojoj se zagovara vegetarijanstvo i hvali human odnos zagrebačkih šintera i veterinara prema napuštenim životinjama u lako potkupljivim hrvatskim medijima dobivaju i više nego zapažen prostor.


I na kraju da li se napuštene životinje zaista ubijaju ?       


Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan.


Da ubijaju ih i to na nagore i najnehumanije moguće načine!


Jeste li vi zaista toliko naivni da vjerujete da je slučajnost to što baš svaki Zakon o navodnoj zaštiti životinja, sadrži i odredbu kojom se dopušta ubijanje napuštenih životinja, koje se ne udome u roku od 30 dana ?


Vjerujete li vi zaista da većina od tih životinja dočeka taj 30-ti dan ?


Vjerujete li zaista da je to što je nekim udrugama i svima nama običnim građanima, pristup u šinteraj ili azil ili ograničen ili zabranjen, čista slučajnost ?


Jeste li baš uvjereni da naši veterinari takvo što ne bi uradili, čak ni kad bi u pitanju bilo zaista mnogo novaca ?


Da sjećam se, to isto su neki rekli i kad sam u 11-om. mjesecu. 2003. godine, napisao "Priču o znanstvenim istraživanjima na Zagrebačkom veterinarskom fakultetu".


Sjećam se čak i toga da su me ti isti optužili da lažem, da sam sve to izmislio, te da se to nikad nije dogodilo.


Zatim je u 7. mjesecu 2005, otkriveno da se hrvatski veterinari opet malo igrali bogova, te je hrvatska javnost napokon saznala pravu istinu o monstruoznim događanjima, koja su se toliko dugo sakrivala od očiju javnosti.


Jasno se sjećam i toga da se tad konačno ustanovilo, da ja ipak nisam ni lagao, ni izmišljao, te da je moja "Priča o Znanstvenim istraživanjima na veterinarskom fakultetu", bila u potpunosti i istinita i točna.


--------------


Napisao i uredio: Nenad Grbac


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.



Prethodni post     
     Sljedeći post
     Blog

Zid

Nema komentara
Morate se prijaviti na komentar