Pisma čitatelja – Prije dva tjedan sam dobila štene staro 4,5 mj. mješanac pekinezera i terijera




Pitanje:

 

-------------------------------

 

Dobar dan

Naručila sam Vaš CD, naime, prije dva tjedan sam dobila štene staro 4,5 mj. mješanac pekinezera i terijera, a kako sam potpuni neznalica na tom polju, čitam i proučavam sve vezano uz odgoj pasa, tako da vjerujem da će CD biti jedan od dobrih putokaza u kojem smjeru dalje ići.

Ne znam da li sam pogriješila, ostavila sam si ova dva tri tjedna za međusobno upoznavanje i privikavanje, u stanu je pas predivan malo zalaje kad čuje lift i to je to, razigran je, sluša na dođi i sjedni, obroke uzima u redu, međutim, onaj tren kad izađemo iz lifta on laje sve dok ne dođemo do male livade gdje obavi nuždu, tada opet krene s lajanjem, međutim, pravi problem je njegova agresija prema drugim psima.

Već izdaleka počinje lajati, kad se približimo tom psu, on zareži, laje i nasrće. Vlasnici puštaju da ponjuši njihovog psa, obzirom da je štene, međutim, čim ih ponjuši kreće s nasrtanjem i režanjem, tako da se do sada nije uspio sprijateljiti s niti jednim psom, bez obzira na spol i veličinu tog psa.

Svi vlasnici kažu da je to prolazna faza, međutim, ne bi voljela da to stanje preraste kasnije u težu agresiju. Zaboravila sam napomenuti da je odrastao uz majku pekinezericu staru 7 godina, i brata mješanca od jedne godine, i kako sam primijetila, natjeravanje uz griženje je bio oblik njihove igre.

Ovo pišem jer me zanima ukoliko bude potrebna dresura, kakvi su termini i koliki je iznos, da si znam unaprijed isplanirati. Inače mi je i Vaša stranica na veliko pomogla da se uopće snađem na samom početku, znam da terijer nije prvi izbor za neznalicu na tom polju, ali me osvojio na prvu, pa sad učim kroz njega.

Unaprijed zahvaljujem

Željka

 

 

Odgovor:

 

 ---------------------------

 

Poštovanje,

Primio sam vaš mail. CD će danas popodne biti poslan na vašu adresu. Dobro je da se već sada brinete u kakvog će psa izrasti vaše štene.

Sve što je dobro treba poticati no i suprostaviti se onom za što mislite da nije u redu. To ćete vidjeti na CD-u. Prva naredba koju bi štene trebalo naučiti je naredba NE.

Neke stvari on zasad radi iz veselja (lajanje pred liftom) no neke poput lajanja na druge pse je očito naučio od brata i majke. Naime kod malih pasmina je specifično i vrlo često to da unaprijed u strahu za sebe i svoju sigurnost laju na druge pse. No to posebno kod muških pasa može biti i mač sa dvije oštrice jer će ga zahvaljujući takvom ponašanju neki drugi veći mužjak protumačiti kao konkurenciju i zakačiti se s njime.

Da biste to spriječili već sad se morate suprotstaviti lajanju na druge pse i ne dozvoliti mu da to radi. Najbolji način za to uz spomenutu naredbu NE i kazne je socijalizacija odnosno to da ga što više dovodite u društvo drugih većih pasa da on sam shvati da oni ne predstavljaju opasnost za njega.

Da ste bliže ja bih recimo vezao za Schnautzi i pustio bi ih da se tako šeću. On bi ispočetka bio ogorčen i tvrdoglav, no kasnije bi se brzo zaljubio u nju i doživio ju kao zaštitu i prijateljicu.

Važno je samo biti uporan pravedan i nepopustljiv. Ako treba uđite u sukob s njime no dajte mu do znanja da se ne može ponašati tako. U biti odgoj pasa je vrlo sličan odgoju djeteta, a logično je da ni djetetu ne možemo uvijek dopustiti da se ponaša onako kako on to želi.

Recimo mi na livadi imamo jednog pekinezera koji misli da je veliki pas i druži se samo s velikim psima, a mali mu idu na živce jer su previše nemirni i živčani.

Što se tiče dresure za nju neće biti neke velike potrebe jer sam uvjeren da vi uz malo truda i pomoć CD-a sve to možete i sami odraditi.

Naravno ako negdje zapne i nešto ne možete sami riješiti uvijek mi se možete javiti.

Toliko zasad

Srdačan pozdrav

Nenad

 

Re_Pitanje:

 

-------------------------------

 

Dobar dan

Super mi je CD, sažeto i jasno.

Odmah sam našla grešku u svom pristupu, nekako sam mislila da je ok ako ga vodim na isto mjesto a vidim da je bolje mijenjati odabranu rutu. Imam jedno pitanje vezano uz lavež. Kod kuće on reagira na zapovijed NE po pitanju svega, npr. ako ide prema strujnim kablovima i tome slično, ali čim izađemo van, on ne čuje i ne reagira, ni na glas, ni na potezanje uzice.

Pročitala sam negdje da mu se pažnja može odvući ako staklenku napunimo kovanicama pa zatresemo njome, to sam jučer probala, imam malu limenu kasicu, i stvarno se zaustavio kad sam zatresla i rekla ne, ali sam primijetila da se tog zvuka i plaši, on nastavi dalje lajati nakon par sekundi, ali opet zastane ako ponovim postupak. Je li to prerigorozno ili da nastavim na ovaj način, ne bi ga voljela traumatizirati.

Hvala na svemu!

Željka

 

 

Re_Odgovor:

 

 ---------------------------

 

Poštovanje,

Drago mi je da vam se CD-e sviđa.

Po meni je jednostavnije da se kad vas ne čuje sagnete blizu njegovog uha i viknete jedno gromoglasno NE. Sljedeći put će vas sigurno čuti. U biti ne radi se o tome da vas on ne čuje nego vas ignoira. Par gromoglasnih NE na uho srediti će stvar te će ubuduće put biti dovoljno i da prošapćete NE.

Naravno treba biti pravedan (ne smijete mu braniti baš sve, nažalost ima i takvih ljudi) uporan i nepopustljiv. Sistem s flašom bih odbacio (bolje bi možda bila neka igračka koja kmeči i s kojom se on voli igrati) jer pas mora naučiti naredbu NE da bi poslije naučio i ostale naredbe.

Možete koristiti i blagi trzaj vodilice i istovremeno izgovoreno NE. Ako ne posluša možete ga i uhvatiti za šiju i jako protresti (to bi mu uradila njegova majka.

Da mu doskočite u vezi lajanja i straha svaki put kad laje na nekog psa vi ga namjerno odvedite do njega i dopustite im da se onjuše. Naravno prvo pitajte da li je pas dobar.

Isto vrijedi i za sve drugo. Naime psi se kad su mladi plaše svega od vrečice za smeće pa do recimo prelaska mosta.

Ako se on recimo uplaši vrećice za smeće ne treba je izbjegavati nego ga naprotiv odvesti do vrećice kako bi je onjušio i uvjerio se da mu ona ne predstavlja opasnost. Isto vrijedi i za sve čega se on boji.

Ljudi najčešće griješe tako da izbjegavaju stvari kojih se pas boji i tako nehotice stvore plašljivog i plahog psa.

Nemojte se bojati da ćete ga istraumatizirati. Traume mu možete nanijeti samo ako ga udarite ili zanemarite. U fazi u kojoj se on sad nalazi i više je nego potrebno da se par puta pošteno posvađate i pokažete mu da ste vi vođa čopora i da ne dopuštete histerične ispade.

To je sad u ovoj fazi odgoja jako važno jer on mora naći svoje mjesto na hijerarhijskoj ljestvici unutar vaše obitelji (njegovog malog čopora)

Uvijek kad se nađete pred nekim problemom s psom vratite se u prirodu i upitajte se kako bi to riješila njegova majka ili drugi članovi čopora. To je jedini pravi način odgoja psa.

Sve drugo što mi ljudi izmišljajmo uglavnom su samo varijacije na temu i uglavnom nas mogu odvesti u pogrešnom smjeru.

Toliko zasad

Srdačan pozdrav

Nenad


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Pisma čitatelja – Već dva dana je povučen, tih, tužan i odbija hranu i vodu 




Pitanje:

 

-------------------------------

 

Poštovanje .


Imam štenca mješanca pinča i terijera star 4mj. Dosta je neposlušan i svojeglav i naravno uništava sve dostupno posebno obuću i sve sa površina. Već dva dana je povučen, tih, tužan i odbija hranu i vodu izgleda bolesno .. vodili smo ga veterinaru i kaže da je sve ok sa zdravljem i da ne kuži zašto se tako ponaša .. Dali mi možete pomoči sa kakvim savjetom ??


Inače ne puštam ga dugo samog najviše 5 sati zbog posla ali to ne bude često..ako je sam to uvijek bude tokom jutra.


Unaprijed hvala .. Demi

 

 

Odgovor:

 

 ---------------------------

 

Poštovanje,

Nešto definitivno nije u redu čim odbija hranu i vodu.

Kontrolirajte njegovo ponašanje u sljedećih nekoliko sati ili najviše dan dva, a ako primjetite da se stanje ne popravlja tad idite nekom drugom veterinaru koji ima više iskustva.

Često se događa da ono što jedan čovjek ne vidi drugi opazi već u prvom trenu.

Moguće je i da nije ništa strašno ili da je nešto pojeo kad niste gledali pa to ne može izbaciti. Posebno je opasno ako pas pojede nekakvu špagu ili krpu koje ne može izbaciti pa mu se kasnije obmota oko crijeva.

Iz tog razloga ja bih prvo provjerio da li je pas nešto pojeo i pokušao odgonetnuti što bi to bilo.

Inače ne smijete mu dopuštati da uništava jer će vam suživot s njim iz dana u dan postati sve teži. No, o tome neki drugi put sad je najvažnije da otkrijete što se s njime događa ili da se uvjerite da je zdrav.

Srdačan pozdrav

  Nenad


------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Jan 17 '14

Pseći život u BiH

 

Napisala: Slavenka Drakulić: 

 


Stravična sudbina pasa u Bosni i Hercegovini, dokumentirana u filmu ‘Kinofil’, nažalost ispada i primjerena metafora za politiku: država koja ne funkcionira na nivou pasa, ne funkcionira ni na nivou ljudi. Zašto? Zato što stvara okolnosti u kojima nehumanost postaje ne samo nekažnjeno, nego i uobičajeno ponašanje
 
Nedavno je vlasnica jednog privatnog skloništa za nezbrinute pse u Zagrebu – navodno iz očaja – otrovala četrdeset i tri napuštena psa. Slučaj je odmah procesuiran i možemo pretpostaviti da će kazna biti primjerena i provedena prema Zakonu o zaštiti životinja. No unatoč povećoj količini nezbrinutih životinja i punim azilima te skloništima za nezbrinute životinje u Hrvatskoj, situacija u susjednoj Bosni i Hercegovini je upravo katastrofalna, kako svjedoči dugometražni dokumentarni film Kinofil Damira Janečeka, prikazan 2010. na Sarajevo film festivalu i Motovunskom filmskom festivalu, a ovih dana kruži društvenim mrežama ponovno pokušavajući skrenuti pažnju javnosti na nezbrinute pse u Bosni i Hercegovini kojima, prema novom zakonu o kojem će se glasati krajem siječnja, prijeti brza i sigurna smrt.

Cijeli film ‘Kinofil’ možete vidjeti na ovom linku http://psi-za-neznalice.com/oxwall/video/view/26. Napomena: pojedine scene mogu šokirati osobe osjetljive na patnje životinja.


Šinteraj kao logor smrti

Naime, taj izuzetno potresan film u kojem je dugogodišnji aktivist Veljko Ivanišević glavni narator, govori o jezivim detaljima masovnih ubojstava napuštenih pasa u Sarajevu, čiji se točan broj ni ne zna (a navodno iznosi nekoliko tisuća u gradu te na desetke tisuća u državi) – ovih je dana ponovno itekako aktualan. Prijedlog izmjene Zakona o zaštiti životinja koji je iznijela zastupnica Socijaldemokratske stranke (SDP) BiH, već početkom 2014. godine ide na definitivno izglasavanje u Dom naroda. Po tom prijedlogu šinteraji će nezbrinute pse usmrćivati već nakon 14 dana po primitku u azil, što ljudima i organizacijama koje ih spašavaju ni uz najbolju volju ne daje ni izdaleka dovoljno vremena da reagiraju. Možda nekome to može zvučati kao efikasan (doduše, srednjovjekovni) način ‘kontrole’ nezbrinutih, odnosno napuštenih pasa, ali treba imati na umu da se ta ‘eutanazija’ u Bosni i Hercegovini provodi umlaćivanjem, injekcijama klora u srce i sličnim puno gorim metodama, kao što doznajemo iz svjedočanstava u filmu. Britanska organizacija Dogs Trust je u lipnju završila program kastracije, tijekom kojeg je uhvaćeno, operirano i natrag na ulice pušteno 3000 pasa. No ako taj prijedlog izmjene zakona prođe, i ti će psi biti uhvaćeni i usmrćeni, što znači da neće samo biti izgubljeni životi, nego i novac britanskih poreznih obveznika.

Tko je zamračio novac?

Možda treba početi od 2009. kada je BiH dobila jedan od najnaprednijih zakona, koji je obvezao lokalne vlasti da izgrade posebna skloništa za napuštene životinje, a problem njihova razmnožavanja riješe sterilizacijom. Općine su dobile godinu dana vremena da se sredstva za eutanaziju životinja preusmjere na gradnju azila i kastracije. Međutim, to se nije dogodilo. Dapače, u filmu se navodi da je tadašnji gradonačelnik Sarajeva dr. Muhidin Hamamđić, inače socijaldemokrat i veterinar po struci, odbio gradnju besplatnog skloništa, tako da Sarajevo trenutačno ima samo jedno sklonište s kapacitetom za 500 pasa. U njega psi dospijevaju tako što ih hvata privatna, za to plaćena služba. Pritom treba dodati da je EU za sterilizaciju dala oko pola milijuna eura, ali novac je netragom nestao! Unatoč tome što se autor odrekao svih prava te film besplatno ustupio na prikazivanje kako bi ga ljudi mogli pogledati upravo prije izglasavanja prijedloga izmjene zakona o dobrobiti životinja, film Damira Janečeka nikada nije prikazan na javnoj televiziji u BiH. Režiser je nakon višestrukih ozbiljnih prijetnji bio prisiljen odseliti se iz Sarajeva, baš kao i osnivač SOS organizacije protiv okrutnosti prema životinjama, narator Velja Ivanišević, i njegova supruga Silva, aktivisti iz filma.

Psi bitniji od politike

Veleposlanik Velike Britanije Nigel Casey je u Sarajevu prošlog listopada, na susretu upriličenom u povodu dolaska nevladine organizacije Dogs Trust, koja je u Velikoj Britaniji, ali i zemljama poput Rumunjske pomagala riješiti problem zbrinjavanja napuštenih pasa, izjavio da su ‘psi bitniji od politike’. Veleposlanik je u pravu kad naglašava važnost odnosa prema tom problemu u BIH. Ne radi se samo o javnoj higijeni, nego i o moralu i poštovanju zakonskih odredbi, a bogme i o politici. U pravno uređenim zemljama taj problem reguliran je zakonima, koji štite od okrutnosti i uspostavljaju humani odnos prema svima koji su slabiji, pa makar to bile i životinje. Međutim, što kad tog humanog odnosa nema? Štoviše, kad ubijanje i mučenje životinja, kako pokazuje Kinofi, poprima zabrinjavajuće razmjere? Je li samo u pitanju nepoštovanje dobrog zakona ili nešto više? I što će biti kada se taj zakon promijeni?Nezbrinuti psi stvarno mogu postati problem, ali ne i nerješiv. Jer slobodno možemo reći da najveći problem nisu psi nego – ljudi.

Neki će se možda prisjetiti filma iz 2010. s YouTubea na kojem djevojka iz Bugojna, u medijima nazvana Crvenkapicom, baca štence u vodu smijući se u kameru i govoreći ‘buć!’. Tih 44 sekunde nevjerojatne okrutnosti obišlo je svijet, no unatoč svemu djevojka uopće nije kažnjena, iako po sadašnjem zakonu još uvijek postoji mogućnost kazne od 5 do 15.000 eura ili pak do šest mjeseci zatvora. Ne samo da nije kažnjena, čak nije bila ni prijavljena za mučenje i ubojstvo štenaca! Moguće je da nije bila svjesna toga da radi nešto loše, ali ni pravna država nije reagirala na njezin zločin. Upravo je ta činjenica skandalozna jer govori ne toliko o djevojci, koliko o njezinoj obitelji, sredini, školi, društvu u cjelini koje je nije naučilo humanosti prema slabijem. Za ilustraciju, majka ju je branila riječima da bi i sama pobila sve pse u Bugojnu, samo da ima pušku. Kakvi su to ljudi koji muče životinje? I kakvo su to društvo i država koji krivcima dopuštaju da prolaze nekažnjeno, a ljudi koji svjedoče o kriminalu bivaju prisiljeni otići iz zemlje? To se mora pitati svaki čovjek nakon gledanja filma.

O ljudima i o psima

Sudbina pasa ne može se odvojiti od sudbine ljudi. U zemlji u kojoj je rat završio prije nepunih dvadeset godina, sjećanja su svježa, a iskustvo da je ljudski život ništavan itekako prisutno. Pa ako je ljudski život ništavan, onda pasji ne vrijedi ništa – nameće se zaključak. No to ipak ne objašnjava do kraja mučenje, okrutnost, nemilosrdnost, ukratko: manjak humanosti a višak nasilja. Niti objašnjava zašto je društvo ogrezlo u brutalnosti s jedne i apatiji s druge strane. Siromaštvo, dramatično socijalno raslojavanje i osjećaj opće nemoći i bezizlaznosti sigurno doprinose barbarizaciji bilo koje sredine, no opet ostajemo bez odgovora na pitanje: čemu mučenje? Je li riječ, kao i kod ‘Crvenkapice’, o odsustvu svijesti da se uopće radi o mučenju? Teško, jer psi i te kako izražavaju svoje osjećaje i samo bešćutna osoba može podnijeti njihove urlike boli, kako u filmu, tako i u životu. Pravo pitanje glasi: zašto je toliko ljudi postalo bezosjećajno? Bezosjećajno do razmjera koji bi se mogli nazvati patološkim. Čini se da odgovor nije samo u domeni psihologije, nego u tome što se u tim ljudima uopće ne prepoznaje krivce, a kamoli da ih se kazni. Krivica bez posljedica, koja ima neku vrstu racionalnog opravdanja (‘pasa je previše, opasni su’) te podsvjesne razloge (iskaljivanje nezadovoljstva i frustracije na slabijem od sebe) opasna je jer predstavlja neku vrstu društvene zaraze neosjetljivošću, dakle nehumanošću. Apsolutno najgore što se može dogoditi žrtvi jest da i sama postane zločinac; to znači definitivnu pobjedu predrasude da su i zločinac i žrtva ustvari jednaki. Film ‘Kinofil’ je važan zato što ocrtava društvenu situaciju u kojoj dolazi do masovnog mučenja i ubojstava životinja. Gledatelju je jasno da nije problem u napuštenim životinjama, nego u izigravanju zakona, vladavini korupcije, odnosno u nefunkcioniranju pravne države koja tu okrutnost omogućuje.

Ispada da je sudbina pasa idealna metafora za državu BIH: država koja ne funkcionira na nivou pasa, ne funkcionira ni na nivou ljudi jer stvara okolnosti u kojima nehumanost, koju država ne kažnjava, postaje ne samo nekažnjeno, nego i uobičajeno ponašanje. Naime, odnos prema psima na simboličnoj razini je izraz odnosa prema svima onima koji su nemoćni, slabi, koji se ne mogu braniti, koji su manjina, nemaju pravo glasa, koji su drugačiji… A upravo je odnos prema takvima mjerilo civiliziranosti svakog društva.

Predvidljiva reakcija ljudi koji preziru takvu ‘pretjeranu’ brigu za životinje. Oni će reći da je državi zadatak da se prvenstveno brine za svoje građane, a ne za životinje, da oni ne žive u nesigurnosti, siromaštvu, gladi, nehigijeni – to jest da ne žive pasji život. To ne stoji iz jednostavnog razloga što jedna briga ne isključuje drugu.

Pas je prva pripitomljena životinja, i suživot s ljudima traje im već i 20 do 30 tisuća godina. I tako, dok se u EU sve više primjenjuje NO KILL metoda, na snazi u mnogim državama, gdje se psima u azilima i skloništima za nezbrinute životinje jamči život, u našem će susjedstvu, bude li zakon izglasan, nastaviti ubijati najboljeg čovjekova prijatelja.

Vratimo se riječima britanskog veleposlanika Nigela Caseyja, naime, da su psi važniji od politike. Nažalost, kao i u svim ostalim stvarima, rješenje tog posve rješivog problema velikog broja pasa lutalica jest upravo – u politici.

Preuzeto s adrese: http://tacno.net/

 

Jan 13 '14 · Oznake: pseći život u bih