Predstavljamo vam pasminu - Crni njemački ovčar




Postoje neke jasne razlike između Crnog njemačkog ovčara i standardnog njemačkog ovčara.


Crni njemački ovčar je zadržao svoj tradicionalni izgled srodan starim njemački  ovčarima kakve jer uzgajao otac posmine Njemački ovčar konjanički satnik Max von Stephanitz.

 

Crni njemački ovčar je veći od njemačkog ovčara i ima puno ravnija leđa.



 

Dlaka ima mnogo varijacija i može biti duga  ili kratka s jačom ili slabijom dlakom, zastavicama i šarama.

 

Crni Njemački ovčari imaju vrlo ugodan temperament i vrlo su odani, oprezni i samouvjereni psi. 

 

Vrlo su inteligentni i njihova obuka treba početi još kad su jako mladi.



 

Najveći zdravstveni problem kojeg, morate biti svjesni u Crnog njemačkog ovčara je displazija. Preventivne mjere treba poduzeti vrlo rano.

 

Crni njemački ovčar je veliki obiteljski ljubimac, ali ga treba pažljivo odgajati da ne bude okrenut samo sebi i svojim nagonima. S tim psima kao i s većinom radnih pasmina mora se raditi i time stalno usavršavati njihovu inteligenciju i način razumijevanja svijeta oko sebe.

 

Crni Njemački ovčari su najpopularniji psi u Australiji te kažu da Australci ne razmišljaju dva puta prije kupnje te pasmine. Štenad te pasmine bi trebalo biti lako pronaći provjerom interneta i uglednih uzgajivača.



 

Održavanje Crnog njemačkog ovčara je prilično jednostavno.  Dlaku je potrebno često češljati posebno prilikom linjanja. Trebati će i puno vježbe i hodanja svaki dan ili dva puta dnevno.

 

Crni Njemački ovčar je pas koji može raditi ili biti dresiran za bilo što. Koriste ga i kao psa za pomoć invalidima, kao policijske pse, te za pomoć i veselje bolesnoj djeci u bolnicama.

 

Ovi psi su nevjerojatan spoj radnih i kućnih pasa.

 

Oni se mogu koristiti u gotovo svakom okruženju jer su svestrani i poslušni.



 

Oni su vrlo zaštitnički raspoloženi i veliki čuvari.



 

Po karakteristikama oni su jedni od najboljih pasa na planeti i trebali bi biti navedeni na popisu pasmina koje su najbolji čovjekovi prijatelji.





Napisao i obradio: Nenad Grbac

----------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.

Pisma čitatelja – Pas je jako strašljiv, bukvalno se svega boji.





Pitanje:

 

-------------------------------

 

Zdravo,

 

Pronašla sam vašu mail adresu na internetu, pa bi vam bila jako zahvalna ako bi mi mogli pomoći.

 

Kupila sam patuljastog pinća prije mjesec dana. Kod mene je provodio koji dan, a kod momka je bio svo ostalo vrijeme. Sada je kod mene i imam veliki problem. Pas je jako strašljiv, bukvalno se svega boji.

 

Najveći mi je problem sto se boji mojih roditelja, a oni su inače veliki ljubitelji pasa. Kada je sa mnom u sobi, veseo je i razigran, kada moji roditelji dođu s posla, siđem s njim u dnevni boravak, al on odmah počne da laje nja njih, i krije. Pokušavali smo na bezbroj načina, te hranom, pa da ga izvedu, ali i dalje ih se boji.


Stari vlasnik ga nije tukao nit slično, pa da ima razlog da se boji ljudi. Ne razumijem šta je problem, a on mi je veliki problem sto je tako strašljiv jer ga ne mogu ostavit s roditeljima, a imam obaveza, studiram i ne mogu stalno biti kod kuće. Na kraju krajeva ne vjerujem da je zdravo da se pas toliko boji.

 

Molim vas recite mi šta da uradim, je li normalno da se pas od 6 mjeseci toliko boji. Kako da ga priviknem na roditelje, kako da ih zavoli?

  

Hvala unaprijed

 

Diana

 

 

Odgovor:

 

 ---------------------------

 

Poštovanje,

 

Očito je da vaše štene kod starog vlasnika nije puno komuniciralo s ljudima ili bar ne ljudima starije dobi.

 

S obzirom da ono ima samo šest mjeseci i da je još štene ili veseli mladi pas bilo bi pogrešno zaključiti da je riječ o stečenoj traumi prije bi se na osnovu ovog što ste napisali moglo reći da je riječ o nedostatku samopouzdanja.

 

Naime pitanje je da li ga je njegov vlasnik ili uzgajivač bilo gdje vodio i postepeno upoznavao s pojavama i ljudima. Odatle najvjerojatnije i takvo ponašanje. 

 

Kao primjer navest ću vam podatak da se slično ponašaju i mačke koje su cijeli život provele u stanu i nikad nisu izašle iz njega. Jednog dana kad im otvorite vrata i želite ih pustiti u vrt ili dvorište one jednostavno ne žele izaći iz stana zato jer je stan jedino što poznaju i u njemu se jedino osjećaju sigurno.

 

Upravo iz tog razloga vaše štene ćete morati što više voditi u šetnju i što više vremena provoditi u društvu drugih pasa, ljudi i djece. Posebno će mu koristiti druženje s drugim psima. Naime mladi psi vrlo često kopiraju ponašanje starijih pasa te će se vaše štene kad vidi da se drugi psi ne plaše ljudi početi ponašati slično njima. 

 

Znači moj savjet je što više šetnje, druženja i uživanja s psom. Povedite ga sa sobom i na kavu i nagovorite sve prijatelje da ga pomaze i eventualno nagrade kakvom poslasticom.

 

Ukoliko primijetite da se nečeg boji ignorirajte to i pravite se da niste ništa primijetili.

Nemojte mu dopustiti bijeg. On u ovoj dobi mora sam savladati svoje strahove i steći životno samopouzdanje. Naravno ne smijete mu dopustiti ni iskazivanje bilo kakve agresivnosti jer preveliki strah ili nedostatak samopouzdanja može dovesti baš do toga. Ako se pokuša tako ponašati viknite na njega, primite ga za šiju i dobro protresite (to isto bi mu uradila i njegova majka).

 

Uglavnom problem s kojim se srećete nije strašan. To je na neki način sastavni dio odrastanja svakog psa, koji nažalost jedan dio vlasnika ne odradi dobro. Ja recimo posebno sa svakim svojim psom dok je štene ciljano radim na podizanju samopouzdanja i shvaćanju vlastite vrijednosti.

 

Ako je problem s kojim se susrećete ipak većim dijelom vezan uz vaše roditelje onda bi trebali postupiti ovako: Nagovorite ih da ne obraćaju puno pažnje na psa. Jednostavno neka ga ignoriraju. Naime postoji vjerojatnost da mu se obraćaju na način koji on ne razumije ili da su jednostavno pretjerani u svojim pokušajima da se sprijatelje s njim.

Njemu se takvo ignoriranje naravno neće dopasti te će već kod trećeg ili četvrtog njihovog posjeta sam zatražiti malo pažnje.

 

Dobro bi bilo i da ih nagovorite da ga sami bez vas izvedu van. U tom slučaju on će se naći u situaciji da je želio on to ili ne osuđen na njih i njihovo društvo. Kad se takvo što dogodi on će ih pomno analizirati i zaključiti da u biti i nisu tako strašni.

 

Najvažnije je kako sam rekao da ga ignoriraju te da mu vi ne dopustite histerično ili ljubomorno ponašanje. 

Mali psi su skloni tome i ako im vlasnici to dopuste ponašati će se tako cijeli život. Upravo zato ga morate naučiti da se ponaša kao normalan pas i da shvati da vaša ljubav prema njemu nije razlog da mu baš sve bude dopušteno.

 

Nadam se da sam vam ovim odgovorom bar malo pomogao.

 

Srdačan pozdrav

 

Nenad




------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


Pisma čitatelja – Ne podnositi male pse(pod male mislim rastom male i isključivo muške)




Pitanje:

 

-------------------------------

 

Bok Nenade, opet ja imam pitanje vezano uz Seta (onaj rottwailer koji je imao displaziju, pa sam ti još pisala vezano uz dresuru; ako se sjećaš..) no da te prvo pozdravim i kažem ti da redovito čitam tvoje web stranice, i da su super... samo tako nastavi!


Na početku samo da ti kažem da sam Seta odlučila sama dresirati, i da uglavnom sluša, ali imam jedan problem s njim koji ne znam kako da riješim pa bi voljela čuti tvoj savjet.

 

Kao prvo, počeo mi je ne podnositi male pse(pod male mislim rastom male i isključivo muške). Možda je već stvar što on ima preko godinu dana (godinu i 4 mjeseca) pa se hoće dokazati i možda od njih hoće neku vrstu pokornosti ili priznanja da je jači... jer kad je on imao 6 mjeseci bio je već tada veći nego neki mali psi i valjda su ga se već tada bojali pa su režali na njega.. a pred kraj ljeta ga je jedan manji pas pokušao napasti u gorskom kotaru ali sam ja tako reagirala da sam primila seta dok je moja sestra otjerala tog psa... ne znam dal sam dobro napravila ali mi se činilo da je premlad da se potuče, a još gore ako ga taj pas ugrize pa da mi on počne grist pse.. no nedavno mi se zaletio na nekog malog psa kojeg nisam vidla da je u parku, gurnuo ga je s glavom i ništa više, ali je mali pas još više popizdio (oprosti na izrazu) i mislim da ga čovjek nije primio da bi se zaletio na Seta.

 

Mislim da Set očekuje da se mali pas baci na leđa kad se on tako postavi kao što se on jačim psima bacao na leđa ko mali; sada kada vidim malog psa stavim ga odmah na lajnu, malo se maknem u stranu, kažem mu da sjedne i čekam da prođu.. na neke onda uopće ne reagira a na neke se postavlja.. ne tučem ga, ali mu oštro kažem "ne" komandu, i odvedem ga odmah doma za kaznu.. pa me zanima dal je to dovoljno i dal je uopće dobro, dal će strpljivim ponavljanjem shvatiti, i dali bi trebala nešto drukčije raditi...

 

I još nešto, ima par kompića s kojima se super igra i nema nikakvih problema, ali s onima s kojima se baš ne igra a bili su si ok, a još su si uvijek; s njima se htio potući.. ali bi ja brzo reagirala pa bi to brzo završilo, a nakon možda minute ga pustim i on tog psa krene lizati po ustima kao da ništa nije bilo.. i par puta se zakačio s još jednim rottwailerom s kojim si je dobar, ali se taj pas ne igra s psima... isto tako zakačili bi se da bi obadvojica, a naročito taj drugi pas, bili slinavi po vratu, nitko nikoga ne grize, odvedemo ih doma, i drugi put kad se vide ko da ništa nije bilo, ližu jedan drugoga.. meni se on čini još uvijek premlad da ga pustim da se tuče, a baš i ne želim da mi se tuče okolo.. ne znam dal je to pubertet, dal je to normalno ponašanje muških pasa.

 

Ne znam, ja sam se stvarno trudila ga socijalizirala sa svim psima u kvartu.. pa mislim da ne može u tome biti stvar.. Ima jedan Njemački ovčar u kvartu kojeg Set obožava, a nikada se nisu igrali, samo smo možda jedanput mjesečno kad bi ga sreli ga išli pozdravit.. i sada nismo ga vidjeli 3 mjeseca, sretnemo ga i Set samo vrti guzicom i liže ga.. pa mislim da nije ni stvar u tome dal se s nekim druži često ili ne..

 

No toliko me ne brine da se ne potuče sa psom svoje veličine koliko me brine to što je takav prema malim psima.. znam da on neće prvi ugristi, ali ne mogu znati da mali pas iz straha neće njega ugrist, pa da moj onda ne bi vratio...

 

Ne želim da se tako nešto dogodi.

 

Oprosti zbog dužine e-maila, ali htjela sam detaljno opisati okolnosti i situacije u kojima sam se našla. i bila bi ti zahvalna na tvom mišljenju i savjetu. P.S. i još se nešto dogodilo dok je bio mali (imao je možda 3 mjeseca), jedan se staford otrgnuo s lajne na Seta, ali mu ništa nije napravio, vjerojatno jer se set odmah bacio na leđa.. pa ne znam da li i to može utjecati na njegovo ponašanje.

 

Unaprijed hvala, Maja

 

 

Odgovor:

 

 ---------------------------

 

Pozdrav,

Da sjećam se Seta i drago mi je da ti se portal "Psi za neznalice" sviđa. Što se tiče problema s kojim se susrećeš, to je također jedna od normalnih stvari koje se događaju tijeku odgoja psa.

 

Dominacija je vrlo važan osjećaj u psihi svakog psa, jer je ona povezana s iskonskim nagonom za preživljavanje s samodokazivanjem i kao što se i u slučaju tvog Seta pokazalo tek probuđenim muškim ponosom. Iz tog razloga problemi s dominacijom muških pasa se kao što sam i na CD-u napisao najčešće pojavljuju njihovim ulaskom u pubertet i sastavni su dio sazrijevanja psa.


Dominacija sama po sebi nije negativna, no svaki bi se vlasnik psa trebao pobrinuti da ta dominacija nikad ne pređe u agresivnost i da se njihov pas nikad ne nađe u situaciji da napadne drugog psa.Znači ti i Set ste trenutno u odlučujućoj fazi njegovog odgoja.


To što je on rotweiler ne predstavlja apsolutno nikakvu prepreku, jer istu takvu dominaciju susrećemo i kod drugih pasa, pa čak i kod onih vrlo malih pasmina koje ponekad znaju biti znatno agresivnije i nervoznije nego veliki psi, no zbog veličine i statusa igračke ljudi ih ne shvaćaju tako ozbiljno. S druge strane treba voditi računa o njegovoj veličini i snazi, jer ona bi mogla biti otežavajuća okolnost. Time mislim da će tebi biti potrebno više truda, a ponekad i fizičke snage da bi mu pokazala da je agresivnost prema drugim psima, nešto što ti ne dopuštaš.


Njegova snaga njegovu dominaciju čini realnom. On je još u fazi kad tek postaje svjestan svoje dominantnosti i snage, no ti mu to ne smiješ zamjeriti. Ukoliko malo pažljivije analiziraš odnose između njega i drugih pasa shvatiti češ da je on dosad uvijek popuštao kad bi se stvari zaoštrile. Sad u pubertetu on nije spreman popuštati i u većini slučajeva o kojima si mi pisala on je zapravo bio izazvan od drugih pasa, jer ga oni još smatraju za štene koje će im popustiti, na što on više nije spreman. Odnosi među psima nisu jednostavni, no najveću grešku bi učinila ako bi za svaki sukob s drugim psom optužila samo Seta.


Da bi psu pokazali da agresivnost prema drugim psima nije dopuštena koristimo se pojačanim oprezom. Ukoliko nismo sigurni da će nas pas poslušati pri ruci nam mora biti i davilica i vodilica. Oštar trzaj vodilicom ponekad je najbolja opomena psu da je njegovo ponašanje prevršilo dopuštenu mjeru. Najvažnije je shvatiti da pas uvijek mora biti kažnjen, te da kazna za agresivnost ne smije biti ni blaga ni kratkotrajna. Najmanje je važno tko je kriv i tko je izazvao sukob. Svaki pas koji je sudjelovao u sukobu ili pokazao agresivnost mora biti kažnjen, a kazna bi trebala biti pouka psu da takvo ponašanje nije dopušteno.


Svaki sukob donosi novo ružno iskustvo, moguće ozljede, pa i psihičke traume psu, pa je jasno da će psa koji je sudjelovao u nizu sukoba biti teže preodgojiti, nego onog tko nije sudjelovao u nijednom sukobu. Stoga je i ovdje važno naglasiti da je za takvo ponašanje psa uvijek i u svakom slučaju najodgovorniji njegov vlasnik. Također je teško navesti i sve postupke kojim sprječavamo agresivnost, jer svaki sukob može donijeti nešto novo, pa bi pas trebao biti kažnjen u skladu s učinjenim. Kazna ne smije biti uvijek ista jer time pružamo psu mogućnost da se prilagodi ili nađe rješenje za nju.


Uz to treba znati da svaki pas u iznimnim i rijetkim slučajevima ima pravo na samoobranu. Prisustvovao sam slučajevima kad su u želji da spriječe sukob odnosno napad agresivnog psa, naprosto žrtvovali sebe ili svojeg psa i onemogućili mu da se brani. To nije baš pametno rješenje i ako se ikad dogodi da Seta napadne agresivan pas ti mu kao njegov vlasnik i osoba koja ga voli moraš omogućiti da se brani. Ipak nadam se da do takvih slučajeva nikad neće doći i da ćeš ih naučiti izbjegavati.


Tvoj zadatak nije nimalo jednostavan. Morat ćeš poraditi na suzbijanju prenaglašene dominacije i naučiti Seta da bez obzira na svoju snagu i veličinu, ne reagira na svaku uvredu koju mu učini neki drugi pas. To nije lak zadatak, no toliko si ljubavi dosad uložila u njega da bi bilo pravo čudo da ne uspiješ. Tvoje najjače oružje mora biti nepopustljivost. Ukoliko bude još takvih problema ili uvidiš da ne možeš vladati njime slobodno mi se obrati za savjet ili pomoć. Ipak ja sam uvjeren da ćeš uspjeti i sama kao što si i dosad uspjela u njegovom odgoju.


I za kraj reći ću i da Set više nije štene, te da će se s vremenom njegova želja za igrom polako bivati sve slabija. U većini slučajeva on će biti vrlo galantan i zaigran u druženju s ženkama, a krug njegovih muških prijatelja uvelike će se smanjiti. To je realnost koja se događa velikoj većini vlasnika muških pasa i s njom se treba pomiriti i prilagoditi joj se.


Toliko zasad, Srdačan pozdrav


Nenad i Schnautzi

 

--------------------------------

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.


MOJI PRVI KORACI




Kad sam se probudio, sunce se na nebu već diglo dosta visoko i moglo je biti negdje oko 11 sati.

 

Probudio sam se u nekakvoj velikoj košari i odmah primijetio da se kraj mene koprcaju još tri stvorenja, slična meni, gurajući se i cvileći bez prestanka i pokušavajući se izboriti za što bolji položaj kod jedne velike belgijske ovčarke, koja je s nama dijelila mjesto u košari.

 

Osjećaj gladi, brzo me je natjerao, da se poguram u prvi plan (Bog je prvo sebi bradu stvorio, pomislih) i da se osvajanjem najboljeg položaja pokušam dočepati što veće porcije mlijeka.

 

Osjetio sam odmah – neku tajnu vezu s tim velikim psetom, za kojeg sam ubrzo saznao, da mi je rođena majka. Ove druge tri, male bezobrazne, lakome životinje očito su isto imale neke veze sa mnom. Par dana kasnije, saznao sam, da je jedna od njih moj brat, a ostale dvije moje – sestre. Nisam prema njima osjećao neku veliku ljubav, ali budući da sam bio najjači, nisu me posebno smetali (kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna -, kažu), i bili su čisto dobri partneri za igru i zafrkanciju. Od sve svoje okoline nisam puno vidio, bila je to neka velika, ne previše uredna prostorija u kojoj su se nalazili stari stol, četiri manje stolice, ormar i štednjak.

 

Oca nisam nigdje vidio ni tada, ali vjerojatno ga ne ću ga upoznati ni kasnije.

 

Znao sam za onu latinsku – No, mater certa, pater incertus est (majka je sigurna, ali ne i tko je otac), pa mi to i nije bilo toliko važno.

 

Po meni je bilo neosporno, da sam ja, bez obzira što sam slučajno rođen u zasada nepoznatom selskom dvorištu (Kada se svijetom jednom pročuje, da sam JA rođen u tom dvorištu, sigurno će na svaki moj rođendan, sa svih strana, pohrliti u to dvorište kolone hodočasnika, koji zasada iz čistog neznanja idu u Meku) - fini, otmjeni  pas sa bogatim rodoslovljem.

 

Svoje rodoslovlje ću, istina Bog, doduše teško moći svjedodžbom dokazati – moram priznati - papiri mi nedostaju. Punu odgovornost za nedostatak papira vezanih za moje porijeklo, snose moje nemarne gazde, koji se nisu potrudili, nabaviti ih, govoreći, kako im to nije važno, ali što je to za mene izuzetno važno, to njih nije bilo briga. No poslije bitke, kako bi to lijepo rekla lisičarka Betika - sa kopljem u trnje.

 

Ipak, mislim, da nije sve u papirima i da su dovoljan dokaz mojeg otmjenog porijekla, moj izgled i moje dostojanstveno ponašanje (slika govori više nego tisuću riječi na papiru, rekao bi Rex).

 

I tako su, jedan za drugim u toj neuglednoj kuhinji, prolazili dani.

 

Od prvih početaka čvrsto sam se pridržavao gesla – Carpe diem, quam minimum credula postero - (Iskoristi dan – nemoj vjerovati slijedećem).

 

A da, svako malo, dolazilo nam je neko neobično stvorenje, koje se kretalo samo na dvije noge i sa kojim baš i nismo imali neku pretjeranu komunikaciju. S vremena na vrijeme, odnosio nas je jednog po jednog u dvorište, i tek, kada bi obavili sve neophodne prirodne potrebe, vraćao nas je natrag u košaru.

 

Jednom prilikom, dok sam u dvorištu nevino pripremao mjesto u mom želucu za obnovu materijala, ugledao sam, nedaleko od mene, strašnog opakog crnog stvora. Frktao je kao zmaj i onda je zrakom odjeknuo strašni – m i a u – i to, nekoliko puta za redom. Odmah sam shvatio, da se radi o jednoj opakoj neprijateljskoj vrsti. Prvo što mi je sinulo, bilo je – napad je najbolja obrana.

 

Ali – stoj Roi, prvo skoči, pa reci " hop " - omnia tempus habet (sve ima svoje vrijeme) -  razum pobjeđuje -, i odlučio sam, da se ovaj put suzdržim od napada, ali za to, kada ojačam, obećao sam - sam sebi, sva takva i slična stvorenja vidjeti će – čija maca crnu vunu prede - ( omiljena poštapalica Vladimirovog bridge partnera Branka ). 

 

A sada, čujte od Rexa i tri nove pasje doskočice.

 

Pitanje – Koja je razlika između glupog i pametnog psa?

 

Odgovor – Glupi pas priča o lisičarkama viceve, a pametan pas ih ševi (rekli bi pristojno ).

 

Pitanje - Znate li, zašto policajci i belgijski ovčari testove na ispitu pišu odvojeno –

 

Odgovor – Zato, da policajci ne bi prepisivali. 

 

Pitanje – Zašto ljudi vole više svog psa od svoje žene.

 

Odgovor – Zato jer pas maše samo repom, a žena s jezikom.

  

-------------------------

 

Isječak iz knjige - "Ja sam ROI", Vladimira Biondića

 

Tu knjigu,  moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete 


na link: http://www.digitalne-knjige.com/biondic.php te pažljivo 


slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Pisma čitatelja – Počela sam se malo predomišljati u vezi te pasmine!





Pitanje:

 

-------------------------------


Poštovani gospodine Grbac!

 

Odmah na početku željela bih pohvaliti vašu stranicu zbog sadržaja i širokog opsega informacija koje nudi! 


Veliki sam obožavatelj pasa i već godinama želim jednog ali zbog nedostatka prikladnih uvjeta nisam bila u mogućnosti! Sada kada sam napokon osigurala uvjete, pojavio se problem! Naime, velika želja mi je imati aljaškog malamuta!

 

Počela sam se malo predomišljati u vezi te pasmine jer sam čitala da su to psi agresivna temperamenta, tvrdoglavi, te da ih je teško dresirati! Iako mislim da to nije tako, molila bih Vas da mi Vi, kao stručnjak, kažete nešto više o odgoju, temperamentu i dresuri te pasmine, ili da mi preporučite neku literaturu gdje bih mogla saznati nešto više.

 

I još nešto. Koje je najbolje doba godine za nabavu psića, tj. koji vremenski uvjeti najbolje odgovaraju štenetu aljaškog malamuta?

 

Unaprijed hvala! Vanja

 


Odgovor:

 

---------------------------

  

Poštovanje,

 

Danas s obzirom na napredak veterine kao znanosti, nema apsolutno nikakve razlike između štenadi koja su okoćena u različito doba godine. Što se tiče polarnih pasmina smatra se da bi bilo bolje da je štene okoćeno u zimskim uvjetima ili pred zimu, no i to su samo pretpostavke. Većina ozbiljnih uzgajivača polarnih pasmina reći će vam da ni ta pretpostavka nije točna.

 

Što se tiče vašeg pitanja o odgoju, temperamentu i dresuri te pasmine, tu je također teško dati neku generalnu ocjenu.

 

Poznato je da svaka pasmina posjeduje svoje prednosti i mane. Također znamo da nisu svi psi jednaki da se razlikuju prema karakternim i psihofizičkim osobinama, kao i vrsti posla koju mogu obavljati. Zbog toga i postoje tolike pasmine.

 

Uspoređivati inteligenciju različitih pasmina u stvarnosti je jako neodgovorno. A tvrdnja da je neka pasmina manje inteligentna od druge, dokaz je neznanja i nepoznavanja pravog karaktera psa. Svi oni su vrlo inteligentni, no samo od nas ljudi ovisi hoćemo li tu inteligenciju pravilnom dresurom i motivacijom, usmjeriti na način da budu korisni i nama ljudima, te da obavljaju ono što od mi od njih zahtijevamo. Naravno neke pasmine u sebi imaju prirodni nagon za obavljanje određenih poslova, no to ne znači da pas neke druge pasmine ne bi taj posao mogao obavljati isto toliko uspješno.

 

Većina ljudi će prilikom odabira psa uzeti baš pasminu koja ima urođeni nagon za obavljanje određenih radnji. Iz tog razloga u lovu se najviše koriste lovački psi, u radu i obavljanju službenih dužnosti radni psi, za čuvanje stoke ovčarski psi i tako dalje. No to nipošto ne mora biti ograničenje.

 

Svaki pas je uz upotrebu pravilnih metoda sposoban naučiti sve što mu se pokaže. Naravno koristit će to u skladu sa svojom psihofizičkim osobinama. Ilustrirat ću to ovim primjerom teško bi bilo očekivati od velikih pasmina, tipa mastifa da budu spretni i okretni poput belgijskog ovčara ili da budu brži od afganistanskog hrta. U skladu s tim spoznajama treba se odnositi i prema pripadnicima skupine koju nazivamo polarni psi.

 

Niste mi napisali što bi željeli naučiti aljaškog malamuta i u koje svrhe biste ga dresirali. Ipak važno je reći da je svaki pas bez obzira na pasminsku pripadnost sposoban savladati zahtjeve, koje podrazumijevamo pod nazivom kućni odgoj i osnove poslušnosti. A to je ono što će najvećem dijelu pasa biti posve dovoljno za normalan suživot s svojim vlasnikom.

 

Što se tiče pasmine malamut morate biti svjesni da se radi o psu divovskog rasta i velike snage. Stoga je s takvim pasminama najbolje početi raditi vrlo rano, odnosno u vrijeme dok su još štenad. Ispočetka pred njih postavljamo jednostavne zahtjeve, a tek s njihovim odrastanjem prelazimo na kompliciranije vježbe. Morate biti jako oprezni i strpljivi jer je poznato da se takve pasmine sporo razvijaju i da im treba vremena da u potpunosti sazriiju. Preveliki zahtjevi mogli bi uzrokovati i ozljedu, te je potrebno pažljivo razmisliti što će štene u kojoj dobi učiti.

 

Takav pravilno odgojen pas neće biti ni tvrdoglav ni neposlušan, no problemi u pravilu nastaju zato jer ljudi misle da psima odgoj nije potreban i da će dresura riješiti sve problema.

 

Dresura loše odgojenog psa u stvarnosti nije dresura, već više-manje mukotrpno ispravljanje pogrešnih navika psa. Također valja naglasiti da su veliki psi svjesni svoje fizičke nadmoćnosti u odnosu prema drugim psima. 


Nepravilno postupanje vlasnika ili naprosto nepažnja u vrijeme dok je pas još štene, mogu dovesti do pojave pretjerane dominacije ili čak agresivnosti. Zbog toga i kažemo da je malamut pas koji zahtijeva vlasnika malo čvršće ruke, no pod tim nikako ne mislimo na one koji maltretiraju pse.

 

Poznajem nekoliko pasa te pasmine i ne bih se složio s tvrdnjama da su oni agresivna temperamenta, tvrdoglavi, te da ih je teško dresirati. Takvih primjeraka ima u svakoj pasmini, pa naravno i među malamutima, no moje mišljenje je da je to prvenstveno posljedica lošeg i nepravilnog odgoja tih pasa.


Što se tiče literature o toj pasmini bojim se da na našem jeziku takvih knjiga nema. Možda je jedino rješenje pokušati pronaći nešto na engleskom jeziku ili čak zaviriti i na srpsko govorno područje. Oni su u svemu tome daleko agilniji od nas.

 

Nadam se da sam uspio odgovoriti na većinu vaših pitanja, a ukoliko bude kakvih nedoumica slobodno pitajte opet.

 

Srdačan pozdrav

 

Nenad


Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present


     Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.